nedjelja, 7. lipnja 2009.

video

Bjelouška


Stanište
Najraširenija je zmija u Hrvatskoj. Najčešća su joj staništa oko rijeka, jezera i močvara. U vodi dobro pliva i roni, a na kopnu se dobro penje. Skriva se ispod kamenja i korijenja u rupama u zemlji. Ponekad se nađe i daleko od vode, u vrtovima i parkovima.
Način života
Hrani se žabama, punoglavcima, ribama, vodenjacima, a ponekad i malim sisavcima. Pari se u travnju i svibnju, a od srpnja do kolovoza odlaže od 15 do 35 bijelih jaja mekane ljuske veličine golubljih. Skriva ih u mahovini i pijesku. Nakon osam do deset tjedana iz jaja izlazi mladunčad. Bjelouška spava zimski san od studenog do početka travnja. Nakon zimskog sna odbacuje zimsku kožu za novu pred parenje.

Riđovka


Rasprostranjenost
Najrasprostranjenija zmija Europe i najrasprostranjenija zmija uopće. Stanište joj se prostire preko čitave Europe, kroz Rusiju sve do obale Tihog oceana. Može se naći i u Švedskoj i u Arktičkom pojasu. Nema je u južnoj Španjolskoj, južnoj Italiji na jugu Balkanskog poluotoka i na nekin većim sredozemnim otocima.
Prehrana i otrov
Kao i ostale ljutice, ne progoni svoj plijen, nego čeka da joj plijen dođe na dohvat i tada ga napada smrtonosnom učinkovitošću. U usporedbi sa svojim većim srodnicima, riđovka je rijetko prijetnja čovjeku, no za male je životinje smrtonosna. Ima veliku glavu, uski vrat i debelo tijelo koje je manje i elegantnije od poskokovog, s kosom isprekidanom prugom koja služi za prikrivanje. Jezik joj je dug i rašljast. Njezini otrovni zubi leže preklopljeni u čeljusti, a izbacuju se prema naprijed kad zmija napada. Nakon što napadne, riđovka čeka da otrov počne dijelovati, jer će plijen pojesti tek kad je mrtav. Otrov riđovke je hemotoksičan što znači da se tkivo raspada te djeluje na krvni sustav, a neki ga znanstvenici smatraju toksičnijim i od poskokovog, te ga svrstavaju među najtoksičnije u zmijskome svijetu, ali vjeruju da zbog manje količine koju može uštrcati u ranu ne predstavlja niti približnu opasnost. Brojne statistike upućuju da u većem dijelu Europe ljudi češće umiru od uboda pčela nego od ugriza ove zmije.
Riđovka se hrani gušterima, žabama, malim sisavcima, ponekad slijepićima i mladim pticama te ptičijim jajima. Vrlo rijetko hrani se čak i malim kunama.
Stanište
Šarka naseljava surovije predjele i može se sresti i iznad 2000 m/nv. Prisutna je i u močvarnim područjima sa šikarom u Slavoniji, ali i u planinama Gorskog kotara. Za razliku od poskoka, ulazi i u vodu. Dobro pliva te je aktivna napose noću i za vlažna vremena. Preko dana se sklupča i sunča ili se odmara ispod gomile kamenja, korjenja ili u mišijim rupama.
Šarke većinom žive u kolonijama i sve zmije jedne kolonije spavaju zimski san (hiberniraju) zajedno na jednom mjestu. U proljeće mužjaci prvi izlaze iz mjesta gdje su hibernirali da bi se intenzivno sunčali, a dvije do tri nedjelje kasnije izlaze ženke i tada započinje ritual parenja.
Razmnožavanje
Ženke šarki pare se svake druge godine, potkraj travnja i početkom svibnja, stoga što gravidne ženke zbog razvoja mladunaca koji zauzimaju velik dio trbušne šupljine nemaju mjesta za hranu, pa se tokom graviditeta ne hrane, a na svijet od kolovoza do rujna donose tri do dvadeset mladih zmijica dugih od 14 - 23 cm koji su odmah sposobni brinuti se sami o sebi. Od rođenja su opremljeni otrovnim zubima i žlijezdama. Mladunci vjerojatno jedu mlade glodavce i guštere, ali i vodozemce. Neki autori tvrde da mladunci jedu kukce i pauke.

Piton


Osobine
Pitoni su dio porodice kržljonoški. Osobine navedene u članku o njima odnose se i na pitone.
Rasprostranjenost

Zmije iz roda Python, pravih pitona, nastanjuju stari svijet, no prije svega Afriku, južnu i jugoistočnu Aziju. Zmije iz drugih rodova potporodice Pythoninae nastanjuju i Australiju. U zadnje vrijeme pitoni kao bioinvazori osvajaju dijelove Novog svijeta (Florida). Europu u prirodi pitoni ne nastanjuju.
Razmnožavanje
Pitoni su oviparni. Ženke legu od 15 pa do i više od 100 jaja, a oblik je od vrste do vrste različit. Za razliku od većine drugih reptila koji legu jaja, ženke pitona provode poseban oblik brige o leglu. Kako bi zaštitile svoja jaja, omotaju se oko legla, štiteći ih na taj način dva do tri mjeseca, dok se mladi ne izvale iz jaja. Jedna ili možda i više vrsta mogu regulirati temperaturu unutar legla povisujući vlastitu temperaturu treperenjem mišića, ili ju snižavaju labaveći omatanje oko jaja i puštajući zrak u leglo.
Veličina
Iako se porodica u koju spadaju pitoni u nekim jezicima čak naziva "divovske zmije", nisu sve vrste ove potporodice doista velike. Jedna vrsta iz roda Antaresia (vrsta A. perthensis) naraste jedva do 70 centimetara. Ali su zato u rodu pravih pitona (Python) najveće zmije na svijetu, koje mogu doseći i najveću dužinu blizu 10 metara.

Poskok


Stanište
Prirodno mu je stanište krš Dinarida. U Hrvatskoj živi i na otocima: Krku, Rabu, Pagu, Viru, Dugom otoku, Ugljanu, Pašmanu, Šolti, Hvaru, Braču, Korčuli i Mljetu. Nalazimo ga i u Lici, na Medvednici, Ravnoj Gori, Kalnik, Istri i Hrvatskom Zagorju.
Tjelesna građa
Boja je promijenjiva, pa mu je leđna strana siva, žuta ili smeđa s tamnom cik - cak prugom. S trbušne strane je bjelkast s crnim točkama. Mužjak naraste do 1 metar. Na Velebitu su zabilježeni rijetki primjerci, koji premašuju tu veličinu, a ženka je manja od mužjaka. Uz izlomljemnu prugu na leđima, prepoznatljiv je po trokutastoj plosnatoj glavi, okomitoj zjenici i roščiću na vrhu njuške. U ustima ima dva duga otrovna zuba, povezanih s otrovnom žlijezdom. Jezik mu je dug i rašljast. Pomoću njega osjeća opip i miris.
Biologija
Pari se potkraj travnja do početka svibnja, a ženka od rujna do listopada okoti 10 do 20 mladih, koji odmah poslije izlaska iz majčina tijela probiju nježnu opnu jajeta. Poskok živi do 15 godina. Neprijatelji su mu ptice grabljivice i male zvijeri, posebno orao zmijar i mungosi. Voli suha kamenita područja s dosta grmlja. Aktivan je većinom noću, a danju sklupčan spava probavljajući hranu. Sporiji je, tromiji te otrovniji od riđovke. U hladnijim krajevima spava zimski san. Posebno je opasan u jesen, kada se penje na drveće gdje dočekuje ptice, a tada lako strada i čovjek, ako neoprezno prolazi i dotakne ga.
Otrovnost Poskoka
Ugriz poskoka je često smrtonosan. Čak i netom izleženi mladunci dugi od 15 do 18 cm su opremljeni otrovom i otrovnim zubima te mogu zadati vrlo ozbiljan i opasan ugriz.
Otrov se pretežno sastoji od hemotoksičnih tvari, koje zgrušavaju krv i izazivaju šok. Njegov snažan otrov može ubiti manje kralješnjake u roku od nekoliko sekundi. Za čovjeka je smrtna doza u prosjeku 25 - 40 mg ovisno o dobi, zdravlju i mjestu ugriza. Snaga njegovoga otrova čak je jača i od nekih kobri kod kojih je smrtna doza u prosjeku 30 - 50 mg. Prvi simptomi trovanja su bol i/ili oticanje ugriženog dijela tijela. Otok se javlja 2 - 3 minute nakon ugriza i brzo se širi. U velikih primjeraka zubi mogu biti i 1 cm dugi, pa otrov može biti unesen u mišić što ubrzava razvoj simptoma trovanja. Mjesto ugriza treba podvezati, da bi se spriječilo kruženje otrova po tijelu, a ugrizenog treba što hitnije odvesti liječniku, da mu pruži jedinu djelotvornu pomoć, injekciju protuotrova (seruma).